Sarajevo i njegova okolina nastanjeni su još od neolitskog doba, ali urbanistički razvoj današnjeg Sarajeva možemo pratiti tek od XV stoljeća. Od tog perioda pa sve do druge polovine XIX stoljeća, grad se razvijao pod snažnim orijentalnim kulturnim utjecajem. Taj razvoj danas je najzornije vidljiv u najužoj jezgri starog grada – Baščaršiji.
Baščaršija je glavni trg i poslovni centar orijentalnog tipa oko kojeg se razvijao grad. Ona predstavlja središte zanatskog, trgovačkog i kulturnog života Sarajeva. Svoje ime dobila je po turskim riječima baş – glavni i çarşı – trg, čaršija, pijaca.
U Baščaršiji su stoljećima djelovali različiti zanati, organizirani po esnafima. Svaki esnaf imao je svoje posebnosti, pravila i običaje. Upravo zbog toga Baščaršija je postala simbol zanatstva Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine, a njeni obrtnici i majstori bili su poznati po vještini i kvaliteti izrade svojih proizvoda.
Zanati su u Sarajevu, kao i u ostatku osmanskog svijeta, bili organizirani u esnafe – udruženja zanatlija iste struke. Esnafi su imali vlastita pravila, kodekse ponašanja i svoje vakufe. Ovakav sistem osiguravao je kvalitet proizvoda, poštenje u radu i međusobno pomaganje članova.
U Baščaršiji su do danas očuvani brojni zanati, poput kazandžijskog, kujundžijskog, saračkog, bojadžijskog, terzijskog, abadžijskog i drugih. Svi oni zajedno čine jedinstvenu sliku grada i njegovog duha.
Kazandžijski zanat u Sarajevu poznat je više od 500 godina. U vrijeme osmanske vladavine kazandžije su činile najbrojniji esnaf u gradu. Ova tradicija prenosila se s koljena na koljeno i imala je duboke korijene u orijentalno-islamskoj kulturi, u kojoj su se posebno njegovali vještina, umijeće i estetski smisao u izradi predmeta upotrebne vrijednosti.
Najčešći proizvodi kazandžija bili su predmeti za kuću i svakodnevnu upotrebu: ibrici, džezve, sahani, bakrači, tepsije i mangale. Posebno su se isticali kahveni setovi, bakreni pladnjevi, ukrasne pločice i gravure rađene tehnikom „repusée“, odnosno kucanjem i utiskivanjem po površini metala.
Nekada su proizvodi kazandžija bili neizostavan dio svakog domaćinstva, jer su imali i praktičnu i estetsku funkciju. Sa razvojem industrije i pojavom emajliranog i aluminijskog posuđa u XIX stoljeću, kazandžijski zanat doživio je pad, ali nikada nije potpuno nestao. Kazandžije su se prilagodile novim okolnostima i počele izrađivati dekorativne predmete, suvenire i umjetničke radove u duhu tradicije.
Kazandžije su bile poznate ne samo po svom radu, već i po poštenju. U njihovim esnafima postojala su stroga pravila, hijerarhija i kodeks ponašanja. Šegrti su morali godinama učiti i dokazivati se da bi postali kalfe, a zatim i majstori. Majstorski ispit bio je poseban događaj, obilježavan uz prisustvo drugih majstora i članova esnafa.
Zanat se u početku prenosio unutar porodica, a kasnije su se otvarale radionice u kojima su radili šegrti i pomoćnici. Najpoznatija ulica po kazandžijama u Sarajevu je Kazandžiluk, koja i danas nosi ime po ovom starom zanatu.
Kazandžijski esnaf imao je i važnu društvenu i humanitarnu ulogu. Pomagao je svojim članovima u slučaju bolesti, smrti ili siromaštva. Postojala su jasna pravila o fer odnosima među zanatlijama – konkurencija je bila dopuštena, ali se vodilo računa da niko ne ugrozi egzistenciju drugog majstora.
Danas je kazandžijski zanat jedan od rijetkih tradicionalnih zanata koji su se u Sarajevu održali u gotovo izvornom obliku. Proizvodi sarajevskih kazandžija postali su prepoznatljiv suvenir i simbol Baščaršije, a zanat i dalje živi zahvaljujući trudu nekoliko porodica koje ga njeguju već stoljećima.
Bosanski jezik sadrži brojne riječi posuđene iz arapskog, perzijskog i turskog jezika, među kojima su i nazivi za pojedine zanate i zanimanja. Jedna od takvih riječi je „kujundžija“, koja potiče od arapske riječi kunudž i označava zlatara ili draguljara.
Zlatarstvo, odnosno kujundžijski zanat, jedan je od najstarijih i najplemenitijih zanata. Kujundžije su izrađivale zlatni i srebrni nakit poput pojaseva, prstenja, naušnica, broševa, igala, kopči, dijadema i ogrlica. Zlatni i srebrni nakit imao je važnu ulogu u životu ljudi, jer je predstavljao znak bogatstva, ugleda i pripadnosti određenom društvenom sloju, ali i sastavni dio miraza.
Zlatarstvo u Sarajevu imalo je veoma razvijenu tradiciju. Već u XVII stoljeću kujundžije su imale svoje radnje u ulici Kujundžiluk, današnjoj ulici između Baščaršijskog trga i Gazi Husrev-begovog bezistana. Ova ulica i danas nosi isto ime, što svjedoči o kontinuitetu zanata.
U svom radu kujundžije su koristile različite tehnike, među kojima je najpoznatija filigranska tehnika. Filigran podrazumijeva ispreplitanje tankih žica od zlata ili srebra u razne oblike, koji se potom ukrašavaju dragim kamenjem. Ova tehnika zahtijevala je izuzetnu preciznost, vještinu i razvijen osjećaj za estetiku.
Zlatarstvo se učilo dugotrajno i zahtjevno. Šegrti su godinama prolazili kroz praksu i učenje prije nego bi postali kalfe, a tek nakon dugog iskustva mogli su steći zvanje majstora. Znanje i zanatske tajne često su se prenosile unutar istih porodica.
Zlatarski proizvodi nisu bili samo nakit, već i predmeti svakodnevne upotrebe, kao i vjerski predmeti poput kandilja, ukrasnih pločica, korica za knjige te predmeta za džamije i crkve. Zlatarski esnaf u Sarajevu bio je izuzetno cijenjen, a zlatari su bili poznati po poštenju, kvaliteti rada i međusobnom uvažavanju. Njihova čast i ugled smatrani su jednako važnim kao i njihova vještina.
Zlatarski zanat doživio je svoj vrhunac u XIX stoljeću, kada je Sarajevo imalo veliki broj radionica koje su proizvodile i za domaće i za strane naručioce. Ova tradicija zadržala se do danas kroz umjetničko zlatarstvo i obradu metala, kao dio kulturnog identiteta grada.
Za razliku od zanata koji su koristili metal i kožu kao osnovnu sirovinu, tekstilni zanati u Sarajevu bili su nešto slabije razvijeni. Razlog za to vjerovatno leži u činjenici da tekstilni zanati u srednjovjekovnoj Bosni nisu bili razvijeni na istom nivou kao metalni i kožarski, zbog čega ne možemo govoriti o snažnoj predosmanskoj tradiciji ove djelatnosti.
Dolaskom osmanske vlasti u Bosnu i Hercegovinu, tekstilni zanati doživjeli su solidan razvoj. U Sarajevu se razvija sedam esnafa tekstilne djelatnosti. Sirovine koje su ovi zanati koristili bile su životinjskog i biljnog porijekla. U životinjske sirovine ubrajali su se vuna, kostrijet, dlaka s goveđih koža i predena svila, dok su biljne sirovine obuhvatale lan, konoplju i pamuk.
Pamuk i svila uglavnom su se uvozili, dok su ostale sirovine bile domaćeg porijekla. Posebno mjesto među tekstilnim zanatima zauzimao je terzijski zanat. Naziv „terzije“ odnosio se na krojače, žene i muškarce, koji su izrađivali odjeću od različitih tkanina.
Teško je nabrojati sve proizvode terzija, ali među najpoznatijima su čaksire, fermeni, džemadani, džubete, libade i hirke. Terzije su često bili izuzetno vješti majstori, a njihova se umješnost posebno isticala na fermanima i džemadanima.
U terzijski esnaf spadali su i arakdžije i čaprdžije, zanatlije koji su izrađivali razne vrste kapa od kože i tkanine. Oni su ubrajani među najimućnije zanatlije svoga vremena.
Akademik Hazim Šabanović (1916–1971) spada među najzaslužnije učenjake koji su temeljito obradili i definisali arhivsku građu naslijeđa Bosne i Hercegovine i šire. On navodi jednu zanimljivost koja se odnosi na veoma razvijeno kovanje, staro više od 200 godina, te prenosi citat Alibabe Kazije.
U tom citatu naglašava se snažna duhovna i moralna tradicija esnafa, posebno islamsko-sufijska potka zanatskog odgoja. Alibaba, kao duhovni i moralni autoritet esnafa, obraća se novom majstoru i savjetuje ga kako da nastavi zanatsku tradiciju.
Slijedi pouka u kojoj se ističu poštenje, strpljenje, rad, čuvanje vjere i moralnih vrijednosti, kao i odbacivanje brzog i nepoštenog sticanja koristi. Učenik na kraju prihvata ove savjete, nakon čega mu se simbolično predaje alat uz upozorenje da se čuva harama. Poruka je jasna: zanat se može raditi samo ako se radi pošteno i časno, jer je moral važniji od samog zanata.
You are currently seeing content in: